Če Gevara – Poruka Trikontinentalu

Foto: Bettmann/Corbis

“Sada je vreme vatri, i jedino svetlo treba da se vidi.”
– Hoze Marti

Dvadeset i jedna godina je prošla od kraja poslednjeg svetskog sukoba; brojne publikacije, na svakom mogućem jeziku, slave ovaj događaj, koji simbolizuje poraz Japana. Postoji klima prividnog optimizma u mnogim oblastima različitih kampova u koje je svet podeljen.

Dvadeset i jedna godina bez svetskog rata, u ovim vremenima mnoštva konfrontacija, nasilnih sukoba i iznenadnih promena, deluje kao dug period. Međutim, bez analize praktičnih rezultata ovog mira (siromaštva, degradacije, sve veće eksploatacije ogromnih sektora ljudstva) za koji smo svi izjavili da smo spremni da se borimo, valjalo bi bolje proučiti koliko je taj mir stvaran.

Svrha ovog govora nije da ulazi u detalje različitih konflikata lokalnog karaktera koji su se desili od predaje Japana, niti nameravamo da prebrojavamo mnoge i sve veće slučajeve civilnih sukoba koji su se desili tokom ovih godina prividnog mira. Biće dovoljno da spomenemo, kao primer protiv preteranog optimizma, ratove u Koreji i Vijetnamu.

U prvom, nakon godina divljačkog rata, severni deo zemlje je bio izložen najstrašnijim razaranjima poznatim u istoriji modernog ratovanja: izrešetan bombama; bez fabrika, škola ili bolnica; bez ikakvog zaklona za deset miliona stanovnika.

Pod diskreditovanom zastavom Ujedinjenih Nacija, desetine zemalja pod vojnim vođstvom SAD, učestvovalo je u ovom ratu sa masovnom intervencijom američkih trupa i upotrebom južnokorejskih vojnika kao topovskog mesa. Na drugoj strani, armija i narod (Severne) Koreje i dobrovoljci iz Narodne Republike Kine bili su snabdeveni zalihama i savetima od strane sovjetskog vojnog aparata. SAD su testirale sve vrste oružja za uništenje, isključujući one termo-nuklearnog tipa, ali uključujući, u ograničenoj meri bakteriološko i hemijsko oružje.

U Vijetnamu, patriotske snage te zemlje su sprovele gotovo neprekidni rat protiv tri imperijalističke sile: Japana, čija je snaga doživela skoro vertikalni kolaps nakon bombardovanja Hirošime i Nagasakija; Francuske, koja je povratila od te poražene sile kolonije u Indokini i ignorisala obećanja koja je dala tokom težih vremena; i SAD, u ovoj zadnjoj fazi borbe.

Bilo je ograničenih sukoba na svakom kontinentu iako je u Našoj Americi, već dosta dugo, bilo samo minornih pokušaja oslobodilačke borbe i vojnih udara, sve dok Kubanska revolucija nije odjeknula uzbunu, signalizirajući važnost ovog regiona. Ova akcija je privukla gnev imperijalista i Kuba je konačno bila u obavezi da brani svoje obale, prvo u Plaja Sironu, i ponovo tokom Raketne Krize.

Ovaj poslednji incident je mogao pokrenutu rat nesagledivih razmera, da je došlo do sovjetsko-američkog sukoba oko Kubanskog pitanja.

Ali, očigledno, žarište svih protivrečnosti je u ovom trenutku teritorija poluostrva Indo-Kine i susednih oblasti. Laos i Vijetnam razdire građanski rat, koji ne možemo više tako zvati od ulaska američkog imperijalizma u sukob svom silom, tako transformišući celu zonu u opasan detonator spreman da eksplodira u svakom trenutku.

U Vijetnamu je sukob preuzeo izuzetno akutne karakteristike. Nije naša namera da opisujemo ovaj rat. Samo ćemo se podsetiti i ukazati na neke prekretnice.

Tokom 1954., nakon poraza Francuza kod Dien Bien Fua, potpisan je sporazum u Ženevi na podelu zemlje na dva odvojena zone; izbori su najavljeni u roku od 18 meseci da se reši pitanje vlasti i reujedinjenja Vijetnama. SAD nisu potpisale ovaj dokument i počele su sa manevrisanjem da smene cara Bao Daia, francusku marionetu, čovekom korisnijim po njihove ciljeve. Ispostavilo se da je to Ngo Din Diem, čiji je tragičan kraj – onaj pomorandže isceđene od strane imperijalizma – poznat svima.

Tokom meseci nakon potpisivanja ugovora, optimizam je vladao u kampu popularnih snaga. Poslednji džepovi anti-francuskog otpora su demontirani na jugu zemlje i čekalo se na ispunjenje Ženevskog ugovora. Ali patriote su ubrzo shvatile da neće biti izbora – sem ukoliko SAD nisu sposobne da nametnu svoju volju na glasačkim mestima, što je bilo praktično nemoguće čak i da pribegnu svim svojim prevarantskim metodama. Ponovo su su borbe izbile na jugu i postepeno razvile pun intenzitet. U ovom trenutku prisustvo američke vojske je povećano za preko pola miliona okupatora, dok se marionetske snage smanjuju i, iznad svega, potpuno gube borbenost.

Pre skoro dve godine Sjedinjene Države su počele sistematsko bombardovanje Demokratske Republike Vijetnam, u još jednom pokušaju da prevaziđu neprijateljstva na jugu i nametnu, sa pozicije snage, pregovore za konferencijskim stolom. U početku, bombardovanja su se svodila na manje ili više izolovane slučajeve, i sprovedena pod maskom odmazde zbog navodnih provokacija sa Severa. Kasnije, uz pojačan intenzitet i redovnost, pretvorena su u jedan gigantski napad vazduhoplovstva SAD, iz dana u dan, u cilju uništavanja svih tragova civilizacije u severnoj zoni zemlje. Ovo je epizoda neslavno zloglasne “eskalacije”.

Materijalne aspiracije Jenki sveta su ispunjene u velikoj meri, bez obzira na nepokolebljivost odbrane vijetnamske protiv-vazdušne artiljerije i mnoštva oborenih aviona (preko 1.700), i pomoći socijalističkih zemalja u ratnim zalihama.

Postoji tužna realnost: Vijetnam – nacija koja predstavlja težnje i nade celog sveta zaboravljenih naroda – je tragično usamljen. Ova nacija mora izdržati furiozne napade američke tehnologije, praktično bez mogućnosti odmazde na jugu i samo delimične odbrane na severu – ali uvek usamljena.

Solidarnost svih progresivnih snaga u svetu sa vijetnamskim narodom danas, je slična gorkoj ironiji navijanja plebejaca za gladijatore u rimskoj areni. Ne radi se o tome da li želimo uspeh žrtvi agresije, već deljenju njegove sudbine; moramo mu se pridružiti u smrti ili pobedi.

Kada se analizira usamljena situacija vijetnamskog naroda, zatečeni smo patnjama u ovom nelogičnom trenutku čovečanstva.

Američki imperijalizam je kriv za agresiju – njegovi zločini su ogromni i pokrivaju ceo svet. Mi već znamo sve to, gospodo! Ali ta krivica se odnosi i na one koji, kada dođe vreme za definiciju, oklevaju da učine Vijetnam nepovredivim delom socijalističkog sveta; rizikujući, naravno, rat na globalnom nivou, ali tako vršeći pritisak na imperijalizam. A krivica se odnosi i na one koji održavaju rat zloupotreba i zamki – koji su pre dosta vremena započeli predstavnici dve najveće sile socijalističkog kampa.

Moramo se zapitati, tražeći iskren odgovor: da li je Vijetnam izolovan, ili nije? Da li on održava opasnu ravnotežu između dve zavađene sile?

I kakvi su to veliki ljudi! Kakav stoicizam i hrabrost! I kakvu samo lekciju za svet sadrži ta borba! Nećemo još dugo biti u stanju da saznamo da li je predsednik Džonson zaista ozbiljno razmišljao o ponovnom uvođenju nekih od najavljenih reformi – da izglade bodljikave klasne protivrečnosti koje jačaju eksplozivnom snagom. Istina je da su najavljena poboljšanja pod pompeznom titulom “Velikog Društva” pala u septičku jamu u Vijetnamu.

Najveća od svih imperijalističkih sila oseća u svojim crevima krvarenje naneto od strane ove siromašne i nerazvijene zemlje; njena basnoslovna privreda oseća napore rata. Ubistva su prestala da budu najviše odgovarajući posao njenim monopolima. Odbrambeno oružje, ali nikada u dovoljnom broju, je sve što ovi izvanredni vojnici imaju – osim ljubavi za svoju domovinu, svoje društvo, i nenadmašnu hrabrost. Ali imperijalizam se zaglibljuje dole u Vijetnamu, nije u stanju da pronađe izlaz i očajnički traži onaj kroz koji će prevazići sa dostojanstvom ovu opasnu situaciju u kojoj se sada našao. Osim toga, Četiri tačke iznete od strane Severa i Pet tačaka Juga sada su saterale u ćošak imperijalizam, čineći konfrontaciju još odlučnijom.

Sve ukazuje na to da je mir, ovaj nestabilan mir koji to ime nosi samo iz razloga što nije došlo do svetskog rata, ponovo u opasnosti da bude uništen nekim neopozivim i neprihvatljivim koracima koje su preduzele Sjedinjene Države.

Koju ulogu ćemo mi, eksploatisani narodi sveta, odigrati? Narodi tri kontinenta fokusiraju svoju pažnju na Vijetnam i uče lekciju. Pošto imperijalisti ucenjuju čovečanstvo preteći mu ratom, mudra reakcija je ne plašiti se rata. Osnovna taktika ljudi trebalo bi da bude pokretanje stalnog i odlučnog napada na svim frontovima gde se sukob odvija.

Na onim mestima gde je krhki mir koji imamo narušen, koja je naša dužnost? Da se oslobodimo po svaku cenu.

Svetska panorama je vrlo složena. Borbu za oslobođenje još uvek nisu započele neke zemlje stare Evrope, dovoljno razvijene da shvate protivrečnosti kapitalizma, ali slabe do te mere da nisu u stanju da slede imperijalizam ili da čak krenu sopstvenim putem. Njihove protivrečnosti dostići će eksplozivan stupanj tokom godina koje slede – ali njihovi problemi i, shodno tome, rešenja, razlikuju se od onih koje imaju zavisne i ekonomski nerazvijene zemlje.

Osnovno polje imperijalističke eksploatacije obuhvata tri nerazvijena kontinenta: Ameriku, Aziju i Afriku. Svaka zemlja ima i neke svoje karakteristike, ali svaki kontinent, u celini, predstavlja određeno jedinstvo.

Naša Amerika sastoji se od grupe manje ili više homogenih zemalja i na najvećem delu svoje teritorije monopolisti SAD-a održavaju apsolutnu nadmoć. Marionetske vlade ili, u najboljem slučaju, slabi i uplašeni lokalni vladari, nisu u stanju da protivreče naređenjima svojih jenkijevskih gospodara. Sjedinjene Države su skoro dostigle vrhunac svoje političke i ekonomske dominacije; teško mogu još više napredovati; svaka izmena situacije može dovesti do prepreka. Njihova je politika da se održi ono što je već osvojeno. Linija akcije, u ovom trenutku, ograničena je na brutalnu upotrebu sile sa ciljem osujećivanja oslobodilačkih pokreta, bez obzira na to koje vrste oni bili.

Slogan “nećemo dozvoliti još jednu Kubu” krije mogućnost činjenja agresije bez straha od odmazde, poput one sprovedene protiv Dominikanske Republike ili, pre toga, masakra u Panami – i jasno upozorenje kojim se saopštava da su jenkijevske trupe spremne da intervenišu bilo gde u Americi gde se vladajući režim može promeniti, čime bi se ugrozili njihovi interesi. Ovakva politika uživa skoro apsolutnu nekažnjivost: OAS (Organizacija Američkih Država) je odgovarajuća maska, uprkos svojoj nepopularnosti;  neefikasnost UN-a je smešna koliko i tragična; vojske svih američkih zemalja spremne su da intervencijom unište njihove narode. Internacionala zločina i izdaje je, u stvari, organizovana. S druge strane, autohtone buržoazije izgubile su sposobnost da se suprotstave imperijalizmu – ako su je ikad i imale – i postale su najslabija karta u špilu. Nema drugih alternativa; ili socijalistička revolucija ili kobajagi revolucija.

Azija je kontinent sa mnogo različitih karakteristika. Borba za oslobođenje vođena protiv niza evropskih kolonijalnih sila rezultirala je uspostavljanjem manje ili više progresivnih vlada, čija je skrivena evolucija dovela do, u nekim slučajevima, produbljivanja primarnih ciljeva za nacionalno oslobođenje, a u drugim, predstavljala korak unazad ka usvajanju pro-imperijalističkih pozicija.

Sa ekonomskog stanovišta, Sjedinjene Države mogle su malo da izgube a mnogo da dobiju od Azije. Promene su pogodovale njihovim interesima; borbe za oslobođenje od drugih neo-kolonijalnih sila i prodor novih sfera delovanja na ekonomskom polju izvedena je nekada direktno a nekada uz pomoć Japana.

Ali postoje posebni politički uslovi, naročito u Indokini, koji u Aziji stvaraju izvesne karakteristike od kapitalnog značaja i igraju odlučujuću ulogu u celokupnoj vojnoj strategiji SAD-a.

Imperijalisti okružuju Kinu preko Južne Koreje, Japana, Tajvana, Južnog Vijetnama i Tajlanda, u najmanju ruku.

Ova dvostruka situacija, strateški interes podjednako važan kao vojno opkoljavanje Narodne Republike Kine i penetracija na ova nova tržišta – na kojima oni još ne dominiraju – pretvara Aziju u jednu od najeksplozivnijih tačaka na svetu, uprkos prividnoj stabilnosti izvan zone rata u Vijetnamu.

Bliski Istok, iako geografski pripada ovom kontinentu, ima sopstvene protivrečnosti i u stalnom je previranju; nemoguće je prevideti koliko ovaj hladni rat između Izraela, potpomognut od imperijalista, i progresivnih zemalja u toj zoni može daleko otići. Ovo je samo jedan od vulkana koji danas u svetu prete erupcijom.

U Africi se neo-kolonijalnoj invaziji nudi netaknuta teritorija. Bilo je promena koje su, do izvesne mere, naterale neo-kolonijalne sile da odustanu od nekadašnjih apsolutnih povlastica. Ali kada se ove promene izvrše neometano, kolonijalizam se nastavlja u formi neo-kolonijalizma sa sličnim učinkom kada je ekonomska situacija u pitanju.

SAD nisu imale nikakvih kolonija u ovom regionu, ali se sada bore da prodru u feudalna dobra svojih partnera. Može se reći da, prateći strateške planove imperijalizma Sjedinjenih Država, Afrika predstavlja njihov rezervoar za budućnost; njihove trenutne investicije, ipak, značajne su samo u Južnoafričkoj Uniji a njihovo prodiranje počinje da se oseća i u Kongu, Nigeriji i ostalim zemljama gde se razvija žestoko rivalstvo sa drugim imperijalističkim silama (do sadašnjeg trenutka na miran način).

Za sada tamo nemaju potrebu da brane neke značajne interese, osim svog navodnog prava da intervenišu na svakoj tački sveta gde njihovi monopoli nanjuše ogromne profite ili postojanje velikih rezervi sirovina.

Sve ovo što se do sada zbivalo opravdava našu zabrinutost u vezi sa mogućnošću oslobađanja naroda unutar dugog ili kratkog vremenskog perioda.

Ako zastanemo da analiziramo Afriku, uočićemo da se u portugalskim kolonijama, Gvineji, Mozambiku i Angoli vodi intenzivna borba, sa konkretnim uspehom u prvom slučaju i relativnim uspehom u druga dva. Još uvek smo svedoci sukoba u Kongu između naslednika Lumumbe i starih Čombeovih saučesnika, sukob koji u sadašnjem trenutku ide na ruku ovim drugima: onima koji su ‘pacifikovali’ veliki deo zemlje iz sopstvene koristi, mada i dalje postoje nagoveštaji rata.

U Rodeziji (Zimbabveu) imamo drugačiji problem: britanski imperijalizam koristi sva sredstva kojima raspolaže da koncentriše moć u rukama bele manjine, koja je, u ovom trenutku, protivpravno drži. Ovaj konflikt, sa britanske tačke gledišta, apsolutno je nezvaničan; ova Zapadna sila, sa svojom uobičajenom diplomatskom mudrošću – takođe poznatom kao ‘licemerje’ u striktnom značenju te reči – prezentuje fasadu nezadovoljstva pred merama usvojenim od strane vlade Iana Smita. Njihov lukav stav podržan je od strane nekih zemalja Komonvelta koje ga slede, ali je i napadnut od strane velike grupe zemalja koje pripadaju Crnoj Africi, bilo da jesu ili nisu pokorne ekonomske sluge britanskog imperijalizma.

Ukoliko pobunjenički napori ovih patriota budu uspešni i njihov pokret dobije efikasnu podršku susednih afričkih nacija, situacija u Rodeziji mogla bi postati veoma eksplozivna. Ali za sada se o ovim problemima debatuje u beskorisnim organizacijama kao što su UN, Komonvelt i OAU.

Društvena i politička evolucija Afrike je takva da, ne očekujemo kontinentalnu revoluciju. Oslobodilačka borba protiv Portugalaca će se završiti uspešno, ali Portugal nije bitan faktor u polju imperijalizma. Sukobi od revolucionarne važnosti su oni koji ugrožavaju celokupan imperijalistički aparat; što ne znači da ne treba da nastavimo borbu za oslobođenje portugalskih kolonija i produbljivanje njihovih revolucija.

Kada crne mase u Južnoj Africi i Rodeziji krenu u autentičnu revolucionarnu borbu, nova era će osvanuti u Africi. Ili kada osiromašene mase nacije ustanu za svoja prava na pristojan život, protiv vladajućih oligarhija.

Za sada, vojni pučevi se ređaju, grupe oficira nasleđuju jedne druge, ili smenjuju vladare koji više ne služe interesima svoje kaste ili sila koje upravljaju njima – ali nema velikih popularnih ustanaka. U Kongu su se neke naznake ustanka pojavile na kratko, pokrenute sećanjem na Lumumbu, ali poslednjih nekoliko meseci gube na snazi.

U Aziji, kao što smo videli, situacija je eksplozivna. Tačke trenja nisu samo Vijetnam i Laos, gde se vodi borba, nego i Kambodža, gde svakog trena može početi direktna američka agresija, Tajland, Malaja, i, naravno, Indonezija, gde ne možemo pretpostaviti da je rečena poslednja reč, uprkos uništenju Komunističke Partije od kada su reakcionari preuzeli vlast. I Bliski Istok, takođe.

U Latinskoj Americi oružana borba se vodi u Gvatemali, Kolumbiji, Venecueli i Boliviji; prvi ustanci se naziru u Brazilu. Pojedini pokreti otpora se pojavljuju i gase. Ali gotovo sve zemlje ovog kontinenta su zrele za vid borbe koji, da bi bio pobedonosan, ne može biti zadovoljen ničim manjim od uspostavljanja vlade socijalističkih tendencija.

Na ovom kontinentu se, praktično, govori samo jedan jezik (sa iznimkom Brazila, čiji jezik svi koji govore Španjolski donekle razumeju, zahvaljujući sličnosti Španjolskog i Portugalskog jezika). Takođe, postoji i velika sličnost među klasama u ovim zemljama, da su stekli međusobnu identifikaciju međunarodnog “Amerikano” tipa, mnogo kompletnija nego na ostalim kontinentima.  Jezik, navike, religija, zajednički spoljni Gazda, ih ujedinjuju. Stepen i forma eksploatacije su slični za eksploatatore i eksploatisane u većini zemalja Naše Amerike. A pobuna u njoj ubrzano zri.

Možemo se upitati: kako će ta pobuna procvetati? Kojeg tipa će biti? Držali smo već duže vreme da će, zahvaljujući sličnostima njihovih karakteristika, borba u našoj Americi dostići kontinentalne razmere, u dogledno vreme. Ona će biti poprište mnoštva velikih bitaka za oslobođenje čovečanstva.

U okvirima te borbe kontinentalnih razmera, bitke koje se sada vode su samo epizode – koje su već položile svoje mučenike, koji će, u istoriji Naše Amerike, važiti za heroje koji su prolili krv u poslednjoj fazi borbe za slobodu čoveka. Među tim imenima naći će se komandant Tursios Lima, Camiljo Tores, komandant Fabrisio Oheda, komandanti Lobaton i Luis de la Puente Useda, svi izvanredni likovi revolucionarnih pokreta Gvatemale, Kolumbije, Venecuele i Perua.

Ali aktivni narodni pokreti stvaraju nove lidere; Cezar Montes i Jona Sosa dižu svoje zastave u Gvatemali; Fabio Vaskez i Marulanda u Kolumbiji; Daglas Bravo i Ameriko Martin u Venecueli.

Novi ustanci će se desiti u tim i drugim zemljama Naše Amerike, kao što se već desilo Boliviji, i nastaviće da rastu uprkos svim teškoćama koje ova opasne profesija modernog revolucionara sadrži. Mnogi će nestati; žrtve sopstvenih grešaka, drugi će pasti u bitkama koje dolaze; novi borci i novi lideri će se pojaviti u toplini revolucionarne borbe. Ljudi će stvarati svoje ratnike i lidere u odabranom okviru rata – i Jenki agenti represije će se povećati. Danas je “vojna pomoć” prisutna u svim zemljama gde oružana borba raste; Peruanska vojska je, navodno, sprovela uspešnu akciju protiv tamošnjih revolucionara, armija takođe obučena i savetovana od strane Jenkija. Ali ako fokusi rata porastu sa dovoljnim političkim i vojnim uvidom*, oni će postati praktično nepobedivi i primoraće Jenkije da pošalju pojačanja. U samom Peruu mnoge nove ličnosti, praktično nepoznate, reorganizuju gerilu. Malo po malo, zastarelo oružje, koje je dovoljno za represiju manjih naoružanih grupa, biće zamenjeno modernim naoružanjem, i američka vojna pomoć će biti zamenjena njihovom vojskom sve dok, u datom momentu, ne budu primorani da pošalju još veći broj regularnih trupa da obezbede relativnu stabilnost Vlade čija će se marionetska državna vojska dezintegrisati pred neprestanim napadima gerile. To je put Vijetnama, to je put koji narod treba da prati; to je put koji ćemo pratiti u Našoj Americi, sa prednošću što oružane grupe mogu stvoriti Koordinisane Savete da osramote represivne snage Jenki imperijalizma i ubrzaju revolucionarni trijumf.

Amerika, zaboravljeni kontinent tokom poslednjih oslobodilačkih borbi, sada se čuje kroz Trikontinental i glas avangarde svojih naroda, kubansku revoluciju, i danas ima zadatak još veće važnosti: da stvori Drugi ili Treći Vijetnam, ili Drugi i Treći Vijetnam sveta.

Moramo imati na umu da je imperijalizam svetski sistem, poslednja faza kapitalizma – i mora biti poražen u svetskoj konfrontaciji. Strateški kraj ove borbe mora biti uništenje imperijalizma. Naša uloga, odgovornost eksploatisanih i nerazvijenih zemalja sveta je da eliminišemo osnove imperijalizma: naše ugnjetene nacije, odakle crpe kapital, sirovine, tehničare i jeftinu radnu snagu, i u koje izvoze novi kapital – instrumente dominacije – oružje i sve vrste proizvoda, tako nas dovodeći u stanje apsolutne zavisnosti.

Osnovni element ovog strateškog kraja će biti stvarno oslobođenje svih ljudi, oslobođenje koje će doći putem oružane borbe u većini slučajeva i koje će biti, u Našoj Americi, skoro neupitno, socijalistička revolucija.

Dok planiramo uništenje imperijalizma, neophodno je da identifikujemo njegovu glavu, što je nesumnjivo SAD.

Moramo izvršiti opšti zadatak sa taktičkim ciljem da izvučemo neprijatelja iz svog prirodnog okruženja, primoravajući ga da se bori u predelima gde će se njegov život i navike sukobiti sa postojećom realnošću. Ne smemo potcenjivati našeg protivnika; američki vojnik ima tehničke kapacitete i oružanu podršku i resurse koji ga čine zastrašujućim. Ono što mu nedostaje je suštinska ideološka motivacija koju njegovi najljući neprijatelji danas – vijetnamski vojnici – poseduju u najvišem stepenu. Jedini način da nadvladamo tu vojsku jeste da im potkopamo moral – a to se postiže uzastopnim pobedama i ponovljenim nanošenjem i izazivanjem patnje.

Ali ove kratke crte pobeda nose u sebi ogromnu žrtvu naroda, žrtvu koju treba da zahtevamo počevši danas, u svetlosti dana, i koja je, možda, manje bolna od one koju bismo morali da istrpimo ako bismo konstantno izbegavali bitku u pokušaju da prepustimo drugima da nam vade kestenje iz vatre.

Moguće je, naravno, da će poslednja zemlja koja bude oslobođena, to ostvariti bez oružane borbe i patnji dugog i okrutnog rata protiv imperijalista – to će možda izbeći. Ali možda će biti nemoguće izbeći tu borbu ili njene efekte u globalnom požaru; a patnja bi bila ista, ili možda još veća. Ne možemo predvideti budućnost, ali nikada se ne smemo prepustiti defetističkom iskušenju da budemo avangarda nacije koja vapi za slobodom, ali se gnuša borbe koju ona zahteva, i čeka svoju slobodu kao mrvicu pobede.

Apsolutno je ispravno izbegavati sve uzaludne žrtve. Stoga je važno da raščistimo šta su realne mogućnosti koje zavisna Amerika može imati da bi se oslobodila mirnim putem. Za nas, rešenje ovog pitanja je jasno: sadašnji trenutak može i ne mora biti odgovarajući za pokretanje borbe, ali ne možemo gajiti nikakve iluzije, i nemamo prava na to, da se sloboda može ostvariti bez borbe. Te bitke neće biti puke ulične borbe sa kamenicama protiv suzavaca, niti one mirnih generalnih štrajkova; niti će biti u pitanju bitke gde razjarena masa uništava, u dva-tri dana, represivni aparat vladajuće oligarhije; borba će biti duga, teška, a njena predvodnica će naći utočište u gerili, u gradovima, domovima boraca – gde će represivne snage tragati za lakim žrtvama među njihovim porodicama – u masakriranoj ruralnoj populaciji, u selima i gradovima uništenim bombardovanjem od strane neprijatelja.

Guraju nas u tu borbu; nema alternative: moramo je pripremiti i odlučiti da je pokrenemo.

Počeci neće biti laki; biće ekstremno teški. Sve oligarhijske snage represije, sav njihov kapacitet brutalnosti i demagogije biće stavljen u službu njihovog cilja. Naša misija, u početku, biće da preživimo; kasnije ćemo pratiti višegodišnji primer gerile, izvršavajući oružanu propagandu (u vijetnamskom smislu, takoreći, metke propagande, bitaka dobijenih ili izgubljenih – ali vođenih – protiv neprijatelja). Velika lekcija nepobedivosti gerile sa korenom u obespravljenim masama. Galvanizacija nacionalnog duha, priprema za još teže zadatke; otpor još nasilnijoj represiji. Mržnja kao element borbe, nemilosrdna mržnja prema neprijatelju, koja nas goni preko i iza prirodnih ograničenja koje su nasleđe čoveka i transformiše ga u efikasnu, nasilnu, probranu i hladnu mašinu za ubijanje. Naši vojnici moraju biti takvi; ljudi bez mržnje ne mogu uništiti brutalnog neprijatelja.

Moramo preneti rat u svaki ugao gde ga neprijatelj nosi: u njegov dom, njegove centre zabave; totalni rat. Neophodno je da ga sprečimo da ima trenutak mira, miran trenutak izvan vojnih baraka ili čak unutar; moramo ga napasti gde god da se nalazi; da se oseća kao zver saterana u ćošak, gde god da mrdne. Tada će njegov moral početi da opada. Postaće, čak, još veća zver, ali uočićemo kako mu se pojavljuju znakovi dekadencije.

I hajde da razvijemo pravi proleterski internacionalizam; sa internacionalnim proleterskim armijama; zastava ispod koje se borimo bi bila sveti cilj spasenja čovečanstva. Umreti pod vijetnamskom zastavom, ili zastavom Venecuele, Gvatemale, Laosa, Gvineje, Kolumbije, Bolivije, Brazila – da nabrojim samo neke od poprišta oružanih borbi danas – bilo bi jednako slavno i poželjno za Amerikanca, Azijata, Afrikanca, čak i Evropljanina.

Svaka prolivena kap krvi, u zemlji ispod čije zastave čovek nije rođen, je iskustvo preneto onima koji prežive, kojim će kasnije biti upotpunjena oslobodilačka borba njegove zemlje.

Došlo je vreme da izmirimo naše razlike, i stavimo sve u službu borbe.

Svi znamo kako velike kontroverze rastržu svet koji se sada bori za slobodu; to niko ne može da sakrije. Takođe znamo da su dostigle takav intenzitet i takvu gorčinu da je mogućnost dijaloga i pomirenja ekstremno teška, ako ne nemoguća.  Uzaludan je zadatak tragati za sredstvima i načinima da se sprovede dijalog koji neprijateljske strane izbegavaju. Uglavnom, neprijatelj je tu; nanosi udarce svakodnevno, i preti nam novim udarcima, a ti udarci će nas ujediniti, danas, sutra, ili dan kasnije. Kogod ovo prvi shvati, i pripremi se za neophodni savez, imaće zahvalnost naroda.

Zahvaljujući otrovnosti, i beskompromisnosti sa kojom se svaki cilj brani, mi, obespravljeni, ne možemo zauzimati strane jedne ili druge forme ovih razlika, iako se ponekad pronalazimo u argumentima jedne ili druge strane, ili u većoj meri sa onima jedne, više nego druge strane. U ratnim vremenima, izražavanje aktuelnih razlika predstavlja slabost; ali je u ovoj fazi takođe iluzija pokušati ih rešiti rečima. Istorija će ih izbrisati ili im dati novo značenje.

U našem svetu koji se bori za opstanak, sve razlike vezane za taktiku, metode delovanja za ostvarenje ograničenih ciljeva, treba da se analiziraju sa dužnim poštovanjem za mišljenje drugoga. Međutim, što se tiče našeg velikog strateškog cilja, totalnog uništenja imperijalizma putem oružane borbe, ne smemo praviti kompromis.

Da rezimiramo naše nade u pobedu: totalna destrukcija imperijalizma eliminacijom njegovog najčvršćeg bedema – SAD. Sprovoditi, kao taktički metod, postepeno oslobađanje naroda, jedno po jedno ili u grupama: odvođenjem neprijatelja u tešku borbu daleko od njegove teritorije; demontaža njegove baze izdržavanja, što su teritorije o kojima zavisi.

To znači dug rat. I još jednom ponavljamo, okrutan rat. Neka se niko ne zavarava odlaganjem, i neka se niko ne ustručava da počne iz straha od posledica koje to može imati po njegov narod. To je gotovo naš jedini izlaz i nada. Ne možemo da izbegavamo poziv ovog časa. Vijetnam to ukazuje svojim beskrajnim lekcijama heroizma, svojom tragičnom i svakodnevnom lekcijom borbe i smrti za ostvarivanje konačne pobede.

Tamo, imperijalistički vojnici trpe neudobnosti i tegobe onih koji, naviknuti na pogodnosti američkog životnog standarda, moraju da žive u neprijateljskoj zemlji sa nesigurnošću, i nemogućnošću da se kreću bez svesti o tome da prolaze kroz teritoriju neprijatelja: smrt onima koji se usude da mrdnu iz svojih utvrđenih kampova. Stalna neprijateljstva celokupne populacije. Sve ovo ima i unutrašnje reperkusije na SAD; oživljava jedan element koji je minimizovan, uprkos svom potencijalu, od strane svih imperijalističkih snaga: klasnu borbu unutar sopstvene teritorije.

Kako smo blizu da vidimo svetlu budućnost ako bi dva, tri ili mnogo Vijetnama niklo širom sveta, sa svojim udelom smrti i ogromnih tragedija, svakodnevnog heroizma i ponavljajućim udarcima protiv imperijalizma, primoranog da rasprši svoje snage pod stalnim iznenadnim napadima i povećanom mržnjom svih naroda sveta!

I ako bismo bili sposobni da se ujedinimo i pojačamo i preciziramo te udarce, i tako povećamo efikasnost svih vrsta podrške date narodima pod borbom – kako bi velika i bliska ta budućnost bila!

Ako smo mi, u maloj tački na svetskoj mapi, sposobni da ispunimo svoju dužnost i stavimo na raspolaganje ovoj borbi koliko god mali deo sebe koji nam je dozvoljen: naše živote, žrtvu, i ako neki od ovih dana moramo da udahnemo poslednji dah na bilo kojoj zemlji, koja je već naša, poprskana našom krvlju, neka se zna da smo izmerili obim naših akcija, i da se smatramo samo delovima velike vojske proletarijata; ali da smo ponosni što smo učili od velike Kubanske Revolucije, i od njenog najvećeg lidera, veliku lekciju koja potiče od njegovog stava o ovom delu sveta: „Šta opasnosti ili žrtve čoveka ili nacije znače, kada je sudbina čovečanstva u pitanju“.

Svaka naša akcija je ratni poklič protiv imperijalizma, i ratna himna za ujedinjenje naroda protiv velikog neprijatelja ljudske rase: Sjedinjenih Američkih Država. Gde god da nas smrt zatekne, neka bude dobrodošla, pod uslovom da je naš ratni poklič dopreo do nekog osluškujućeg uva, i još jedna ruka može posegnuti za našim oružjem i drugi ljudi biti spremni na pogrebne žalopojke uz stakato pevanje mašinki i novih pokliča rata i pobede!

Ernesto Guevara, Havana, April 16, 1967.
Preuzeto sa stranice RNP-F

 

 

Liked it? Take a second to support Ivo Kovačević on Patreon!

Become a patron at Patreon!

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.